Da bi selaplace_tranformation_obrada_signala_automatika.rs_elektronika_upravljanje_matematika.jpg proširila klasa signala čiju je frekvencijsku reprezentaciju moguće definisati preko matematičkih funkcija uvedena je Laplace-ova transformacija, isto tako, u  analizi i sintezi sistema uopšte, pojavljuje se problem rešavaja diferencijalnih jednačina.  Analiza ponašanja linearnih dinimičkih sistema sa koncetrisanim i vremenskim nepromenljivim parametima se svodi na problem rešavanja  odgvarajućeg sistema linearnih diferencijalnih jed. sa konstantnim koeficijentima. Rešavanje ovih jednačina se pojednostavljuje primenom Laplace-ove transformacije.


Laplasova transformacija funkcije f(t) se definiše na sledeći način:

laplace_tranformation_laplasova_transformacija_bilateralna_dvostrana_obrada_signala_automatika.rs_elektronika_upravljanje_matematika.jpg
gde se kompleksna promenljiva  s=δ+jω  naziva kompleksna učestanost (frekvencija), a realni deo kompleksne promenljive s, Re{s}=δ, je izabran da obezbeđuje konvergenciju integrala. Laplace-ova transformacija definisana gornjim izrazom naziva se bilateralna ili dvostrana Laplace-ova transformacija. Dvostrana Laplace-ova transformacija koristi se za analizu elektroenergetskih sistema, kao i u izvesnim primenama u telekomunikacijama i obradi signala.
   Za analizu kauzalnih signala ( x(t) = 0 za t<0 ), koji se prenose i obrađuju linearnim vremenski-invarijantnim kauzalnim ( fizički ostvarljivim ), realnim sistemima, fundamentalnu ulogu ima unilateralna ili jednostrana Laplace-ova transformacija, koja je definisana sa izrazom:

laplace_tranformation_laplasova_transformacija_bilateralna_dvostrana_obrada_signala_automatika.rs_elektronika_upravljanje_matematika_2.jpg
  Ponekad se u literaturi unilateralna ( jednostrana ) Laplace-ova transformacija definiše kao:
laplace_tranformation_laplasova_transformacija_bilateralna_dvostrana_obrada_signala_automatika.rs_elektronika_upravljanje.jpg
  Razlika između ove dve definicije je samo u donjoj granici integracije, koja je kod prve definicije 0, i ako signal x(t) ne sadrži impulsni delta signal  δ(t) u koordinatnom početku ( t=0 ), ove dve su u osnovi identične. Međutim, ukoliko signal x(t) sadrži impulsnu delta funkciju u tačku t=0, neophodno je da definicioni integral obuhvati celokupni delta impuls, tako da donja granica integracije mora biti t=0. Primetimo, takođe, da je Laplace-ova transformacija uvedena u teoriji linearnih vremenski-invarijantnih sistema prevashodno u cilju određivanja odziva ovakvog sistema na proizvoljnu eksitaciju, pa samim tim i na impulsnu delta pobudu. Sa druge strane, kao što je već istaknuto, odziv linearnog vremenski-invarijantnog ( stacionarnog ) sistema sastoji se iz dve komponenete ( tzv. princip superpozicije ): odziv na pobudu ( ulazni signal ili eksitaciju ) i odziva na početne uslove, koji predstavljaju nagomilanu energiju u sistemu pre dovođenja same pobude. Ako pretpostavimo da je t=0 vremenski trenutak u kome dovodimo pobudu na ulaz sistema, tada početni uslovi moraju biti definisani neposredno pre dovođenja eksitacije, odnosno za t=0. Dakle, prva definicija Laplace-ove transformacije obezbediće određivanje odziva sistema kako na kauzalni ulazni signal tako i na početne uslove.
Osobine Laplace-ove transformacije
Teorema linearnosti:
  • Homogenost: L{af(t)} = aF(s); gde je a realna konstanta
  • Aditivnost: L{f1(t)+f2(t)} = F1(s)+F2(s)
  • Linearnost: L{a1f1(t)+a2f2(t)} = a1F1(s)+a2F2(s)
Čisto vremensko kašnjenje:
  • Za dve funkcije istog oblika f(t) i f(t-t0) gde druga kasni za prvom za vreme T, se može definisati: L{f(t-t0)} = e-st0F(s)
   Primer funkcija sa čistim vremenskim kašnjenjem je trofazni sistem naizmeničnih struja.
Pomeranje kompleksnog lika:
  • Pogodno za određivanje LT funkcija koje sadrže eksponencijalni faktor e-at : L{e-atf(t)} = F(s+a)
Skaliranje:
  • Teorema o promeni vremenske skale: L{f(t/a)} = aF(as)
Konvolucija originala:
  • Računska operacija konvolucije se definiše na sledeći način:
laplace_tranformation_laplasova_transformacija_bilateralna_dvostrana_obrada_signala_automatika.rs_elektronika_upravljanje_2.jpg

Laplasova transformacija konvolucije se definiše na sledeći način:

laplace_tranformation_laplasova_transformacija_bilateralna_dvostrana_obrada_signala_automatika.rs_elektronika_upravljanje_3.jpg
Teorema o izvodu originala:laplace_tranformation_laplasova_transformacija_bilateralna_dvostrana_obrada_signala_automatika.rs_elektronika_upravljanje1_2.jpg
  • Laplasova transformacija prvog izvoda funkcije f(t) se definiše kao:
  gde je f(0) početna vrednost funkcije f(t) u trenutku 0. Laplasova transformacija n-tog izvoda funkcije f(t) se definiše kao:
laplace_tranformation_laplasova_transformacija_bilateralna_dvostrana_obrada_signala_automatika.rs_elektronika_upravljanje1_3.jpg
  gde je fk-1(0) početna vrednost k-prvog izvoda funkcije f(t) u trenutku 0.
   Primer:
laplace_tranformation_laplasova_transformacija_bilateralna_dvostrana_obrada_signala_automatika.rs_elektronika_upravljanje_4.jpg
Teorema o integralu originala:
laplace_tranformation_laplasova_transformacija_bilateralna_dvostrana_obrada_signala_automatika.rs_elektronika_upravljanje_5.jpg
  Za n-tostruki integral važi:
laplace_tranformation_laplasova_transformacija_bilateralna_dvostrana_obrada_signala_automatika.rs_elektronika_upravljanje26.jpg
Teorema o izvodu kompleksnog lika:
laplace_tranformation_laplasova_transformacija_bilateralna_dvostrana_obrada_signala_automatika.rs_elektronika_upravljanje_7.jpg
Prva granična teorema:
  • Važi uz uslov da ne postoji impuls u koordinatnom početku
laplace_tranformation_laplasova_transformacija_bilateralna_dvostrana_obrada_signala_automatika.rs_elektronika_upravljanje_8.jpg
Druga granična teorema:
laplace_tranformation_laplasova_transformacija_bilateralna_dvostrana_obrada_signala_automatika.rs_elektronika_upravljanje29.jpg
Na slici 1. možete videti Laplace-ove transformacije često korišćenihsignala, dok  tabelu Laplace-ovih transformacija možete  preuzeti naovom linku .
laplace_laplasova_transformacija_sistemi_automatskog_upravljanja_jednostrana_laplace-ova_transformaacija_elektronika_automatika.rs.png
Slika 1. Laplace-ova tabela
 
 Inverzna Laplace-ova transformacija
 Na osnovu poznatog kompleksnog lika moguće je primenom inverzne Laplace-ove transformacije odrediti funkciju (original) u vremenskom domenu. Original funkcije F(s) u vremenskom domenu f(t) se određuje primenom sledećeg obrasca:
laplace_laplasova_transformacija_sistemi_automatskog_upravljanja_jednostrana_laplace_ova_transformaacija_elektronika_automatikars_1.jpg
prethodna relacije se obično inverznom Laplace-ovom transformacijom, i zajedno sa relacijom:
laplace_laplasova_transformacija_sistemi_automatskog_upravljanja_jednostrana_laplace_ova_transformaacija_elektronika_automatikars_2.jpg
definiše takozvane Laplace-ove transformacione parove. Činjenica da funkcije f(t) i F(s) zadovoljavaju ove dve relacije, se često u literaturi označava jednom od sledećih notacija:
laplace_laplasova_transformacija_sistemi_automatskog_upravljanja_jednostrana_laplace_ova_transformaacija_elektronika_automatikars_4.jpg
formula inverzne Laplace-ove transformacije nam kaže da se signal f(t) može rekonstruisati na osnovu njegovog Laplace-ovog transformacionog para, međutim, sračunati ovaj integral je vrlo često ozbiljan posao i podrazumeva tzv. konturnu integraciju koja se izučava u teoriji funkcija kompleksnih varijabli. Ono što ćemo ovde napomenuti jeste da ukoliko funkcija F(s) postoji, tada se inverzna Laplace-ova transformacija mora računati po pravoj σ=const. ta prava mora pripadati oblasti konvergencije funkcije F(s), što znači da oblast konvergencije mora biti takva da u njoj postoji pojas konačne čirine i beskonačne dužine: σ1 < Re{s} < σ2 .
  Uopštem slučaju nalaženje inverzne Laplace-ove transformacije svodi se na primenu definicione formule, koja zahteva rešavanje  integrala po kompleksnoj učestanosti, a što predstavlja tehnički složen matematički zadatak. Rešavanje ovog problema zahteva poznavanje kompleksne analize, a u osnovi se svodi na rešavanje integrala kompleksne varijable po zatvorenoj konturi ( rešavanje krivolinijskih integrala ). Međutim, kada se radi o primeni teorije linearnih signala i sistema u elektrotehnici, tj. njenim različitim oblastima, kao što su automatika, elektronika, energetika, telekomunikacije, teorija električnih kola, obrada signala, inverzna Laplace-ova transformacija svih tipičnih signala od interesa može se alternativno odrediti primenom metodologije razvoja kompleksnog lika signala na parcijalne razlomke, uz korišćenje tablice Laplace-ove transformacije i primenu odgovarajućih osobina Uopštem slučaju nalaženje inverzne Laplace-ove transformacije svodi se na primenu definicione formule, koja zahteva rešavanje  integrala po kompleksnoj učestanosti, a što predstavljatehnički složen matematički zadatak. Rešavanjeovog problema zahteva poznavanje kompleksne analize, a u osnovi sesvodi na rešavanje integrala kompleksne varijable po zatvorenoj konturi( rešavanje krivolinijskih integrala ). Međutim, kada se radi o primeniteorije linearnih signala i sistema u elektrotehnici, tj. njenimrazličitim oblastima, kao što su automatika, elektronika, energetika,telekomunikacije, teorija električnih kola, obrada signala, inverznaLaplace-ova transformacija svih tipičnih signala od interesa može sealternativno odrediti metodologije razvoja kompleksnog lika signala naparcijalne razlomke, uz korišćenje tablice Laplaceove transformacijetipičnih parova i primenu odgovarajućih osobina Laplace-ovetransformacije.
  Metod razvoja kompleksnog lika signala (Laplace-ove transformacije) na parcijalne razlomke može se primeniti samo kod signala f(t) čiji je kompleksni lik striktno racionalna funkcija, tj. predstavlja količnik dva polinoma sa realnim koeficijentima:
laplace_laplasova_transformacija_sistemi_automatskog_upravljanja_jednostrana_laplace_ova_transformaacija_elektronika_automatikars_3.jpg
i takva da je red polinoma u brojiocu m striktno manji od reda n polinoma u imeniocu A(s), tj. m<n. Kod mnogih realnih signala i sistema, njihova Laplace-ova transformacija ima oblik striktno racionalne funkcije. Međutim, u realnim situacijama je takođe česta pojava kompleksnog lika koji predstavlja racionalnu funkciju, kod koje je m=n, a takav kompleksan lik se obično označava samo kao racionalna funkcija. U tom slučaju, da bi se primenila tehnika razvoja na parcijalne razlomke, prvo je potrebno da se podele polinomi i u brojiocu i u imeniocu, a rezultat takvog deljenja je određena konstanta, dok će ostatak deljenja omogućiti da se iz takve racionalne funkcije izdvoji striktno racionalan deo.
  Koreni polinoma B(s) su nule, a koreni polinoma A(s) su polovi funkcije F(s). Za određivanje inverzne Laplace-ove transformacije su od posebnog značaja polovi funkcije F(s), i tu se mogu uočiti četiri karakteristična slučaja:
  1. Svi polovi funkcije F(s) su realni i prosti;
  2. Postoje konjugovano kompleksni polovi, a realni su, ako postoje, prosti;
  3. Funkcija F(s) ima višestruke realne korene;
  4. Funkcija F(s) ima višestruke konjugovano kompleksne polove.
 Laplace-ove transformacije tipičnih signala
  • Hevisajdov signal (jedinični odskočni signal)
hevisajdov_signal_laplace_laplasova_transformacija_sistemi_automatskog_upravljanja_jednostrana_laplace_ova_transformaacija_elektronika_automatikars.jpg
  • Delta impuls (Dirakov impuls, jedinična impulsna funkcija).

Naovaj način se može opisati dejstvo sile pri idealnom udaru, gde je silabeskonačno velikog intenziteta a trajanja beskonačno malo (kratko). Poddejstvom ove sile se telu, ipak, dovodi konačna količina kretanja.

delta_dirakov_signal_laplace_laplasova_transformacija_sistemi_automatskog_upravljanja_jednostrana_laplace_ova_transformaacija_elektronika_automatikars.jpg
 Deltaimpuls se može predstaviti kao izvod jediničnog odskočnog signala, pase pri određivanju LT primenjuje teorema o izvodu originala.
  • Jedinični nagibni signal 
nagibna_funkcija_laplace_laplasova_transformacija_sistemi_automatskog_upravljanja_jednostrana_laplace_ova_transformaacija_elektronika_automatikars.jpg
Polazni integral je rešen smenom: ∫udv=uv-∫vdu, gde je usvojeno: u=t, dv=e-stdt, odnosno du=dt i v= -1/s•e-st (parcijalna integracija).
  Laplace-ova transformacija (nazvana po Pjer-Simon Laplasu ), iako je dobila ime u njegovu čast, jer je ovutransformaciju koristio u svom radu o teoriji verovatnoće, transformaciju je zapravo otkrio Leonard Ojler , švajcarski matematičar iz osamnaestog veka. Laplace-ova transformacija pojavljuje se u svim granama matematičke fizike – koja je bila glavno polje njegovih istraživanja. Laplasova diferencijalna oznaka, koja se često primenjuje u primenjenoj matematici, takođe je nazvana po njemu.
  Literatura:

Dalja objašnjenja pojmova korišćenih u ovom tekstu možete naći upomenutim knjigama.

POSTAVI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.